Svaki čovjek rupe u pamćenju popunjava pretpostavkama koje su smislene, ali puno bliže fikciji nego stvarnim događajima., potvrdilo je dugogodišnje istraživanje Ulrika Neisera, kognitivnog psihologa sa Univerziteta Emory u SAD. On je proveo višegodišnje istraživanje o sjećanju studenata na eksploziju svemirske letjelice Čelendžer u januaru 1986, u kojoj su svi astronauti poginuli.
Naučnici vjeruju da je ljudski mozak najsloženija tvorevina u poznatom svemiru, ali iznenađujuće često griješi. Ne opažamo ono što nam je pred očima, vidimo nešto čega nema, pogrešno shvatamo pitanja i zadatke, a sjećanja su nam puna rupa koje popunjavamo uz pomoć mašte i pretpostavki.
Svi će vam reći da se sjećanju ne može vjerovati, ali kad to kažu ne misle na svoje, nego na tuđa sjećanja. Većinom smo sigurni u pouzdanost svog pamćenja, ali naučnici su utvrdili da je ono često neprecizno i zbrkano.
Ulrik Neiser je dan nakon tragedije podijelio upitnik grupi od 106 studenata, koji su odgovorili gdje su i s kim su bili i šta su radili kad su čuli vijest. Neiser je sačuvao odgovore da bi dvije i po godine kasnije istim studentima postavio ista pitanja. Između starih i novih odgovora bilo je vrlo malo sličnosti. Studenti su zaboravili većinu činjenica o danu kad je eksplodirao Čelendžer, osim osnovnih podataka o katastrofi. Ispravnost sjećanja kod prosječnog studenta je bila niža od 50 posto, a četvrtina je dala potpuno pogrešne odgovore.
Ali, na pitanje koliko su sigurni u svoja sjećanja o tom danu, studenti su na skali od jedan do pet zabilježili prosjek od 4,17. Između ispravnosti sjećanja i samouvjerenosti nije bilo nikakvih dodirnih točaka. S obzirom na brojnost iskustava koje doživljavamo mozak je razvio strategije upravljanja sjećanjima. Zahvaljujući tim strategijama, pamtimo samo dijelove iskustava, a rupe u sjećanju popunjavamo pretpostavkama.
Nauka je otkrila i da je na pamćenje moguće uticati sugestijom. U jednom su eksperimentu istraživači uvjerili ženu da se kao dijete izgubila u trgovačkom centru. Ne samo što im je povjerovala, već je počela iznositi detalje o starici koja joj je navodno pomogla da pronađe roditelje. Njen je um spontano stvarao sadržaj da bi upotpunio lažno sjećanje koje su joj usadili istraživači. Naučnici su je toliko uspješno uvjerili u tobožnju epizodu iz djetinjstva da se našla u čudu kad su joj na kraju otkrili da su je obmanuli u sklopu eksperimenta o lažnim sjećanjima. Nije im vjerovala sve dok nije nazvala roditelje.


Zašto pjevamo protiv svoje volje

Je li vam se ikada neka pjesma satima vrtila u mislima iako ste je se pokušavali osloboditi na sve načine? Istraživači sa Univerziteta u Dortmutu utvrdili su da slušanje dijela poznate pjesme aktivira dio moždane kore zadužen za sluh i da ta struktura dugo ostaje aktivna. Mozak nastavlja „pjevati” pjesmu i nakon što muzika prestane svirati. Da biste se oslobodili ovoga morate se fokusirati na mentalnu aktivnost srednje težine kao što je rješavanje anagrama i čitanje romana.